MOGUTI – Zaboravljene priče čuvara turopoljskih lugova

MOGUTI – Zaboravljene priče čuvara turopoljskih lugova

Uz bogatu kršćansku tradiciju u narodu još uvijek preživljavaju vjerovanja u nadnaravno, u sile prirode koje je čovjek personificirao, kojih se boji i koje štuje. Te sile nikad nisu sasvim dobre ili sasvim loše, njihova je priroda dvojna, a kako bi se držale u ravnoteži, čovjek im mora udovoljavati. Takvo je vjerovanje u MOGUTA. Lik moguta veže se uz prirodu, uz hrast, uz vremenske prilike, uza životinje. U prvoj polovici 20. stoljeća dr. Drago Chloupek je u sklopu Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara mnogo vremena provodio na terenu u Turopolju, zainteresirao se za narodni život i zapisao  neke običaje i vjerovanja. Istražio je i vjerovanje u moguta.

Mogut je ponajprije seoski zaštitnik. Nitko ga ne poznaje, ali svi znaju da postoji i bdi nad selom kao viša sila. Postoje priče da su Turopoljci tu i tamo znali susresti moguta. Spominjali su da se mogut može pretvoriti u ribu, prasca ili u zmaja. Inače se pojavljuje u svom ljudskom obliku, kao visoki čovjek sa starinskim turopoljskim šeširom, u dugoj čoji, naslonjen na hrast. Za moguta kažu „mogut žir donese i odnese“. Tu se naglašava dvojnost njegova karaktera: on daje, ali i oduzima, nagrađuje i kažnjava. Veže ga se uz dobar ili loš urod, uz munje, vjetrove, grmljavinu. To ovisi o čovjeku. Ako ga se štuje i udovoljava mu, onda će on ljudima biti dobar i brinuti se za njih. Poznata priča vezana je za turopoljsko svinjogojstvo koje je često ovisilo o urodu žira. Ako ga nije bilo dovoljno, Turopoljci su se sa svojim stadima selili sve do Kupe, do Ivanić Grada i Čazme.
Na tim putovanjima znali su susresti kakvog nepoznatog čovjeka. Kad bi mu se požalili, rekao bi im: „Ide v redu. Idite zutra pak iskati žira. Samo najte nikak tuči belu svinju.“ Sutradan bi se u stado umiješala bijela svinja i sve ostale pojurile bi za njom, a ona bi ih odvela do žira. Mogut je važan faktor seoskog života. Ne traži drugo nego da su ljudi pošteni i da se s njim dobro postupa. I tu leži njegov smisao. Uzajamno razumijevanje i skladan suživot. Ljudi u Turopolju nekoć su živjeli u velikim obiteljskim zadrugama – samodostatnim cjelinama u kojima je svaki pojedinac imao svoju ulogu i radilo se za dobrobit zajednice.

Sve je funkcioniralo po strogo utvrđenim pravilima, godišnje radnje i običaji odvijali su se po unaprijed utvrđenom i naučenom uzorku, a čovjek je živio u skladu s prirodom. Živio je s prirodom i od prirode, od nje je uzimao i učio, objašnjavao si prirodne pojave pridajući im ljudske osobine, pripisujući im čarobnu moć, oblikujući vjerovanja i praznovjerja. Danas je sve to prepušteno zaboravu, a možda ne bi bilo naodmet ponovo ispričati priče, osvijestiti neraskidivu vezu čovjeka i okoliša, prošetati šumom, susresti moguta…

HRAST JE KROV, HRANA, LIJEK I HRAM

O autoru:

Zdenko Bašić r0ođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, Odjel grafičkog dizajna. Diplomirao je 2005. godine, uz priznanje za najboljeg diplomanta, na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Pored animiranog filma i režije, bavi se i ilustracijom te je dosad ilustrirao nekoliko autorskih knjiga za koje dobiva mnoga priznanja; nagradu Grigor Vitez za ilustraciju (2009. i 2014.), posebno priznanje za cjelokupnu realizaciju knjige (2011.) te književnu nagradu Kiklop za rad na autorskim knjigama Priča o čokoladi (2006.), Sjeverozapadni vjetar (2012.) i Mjesečeve sjene (2013.).

Nagradu za najboljeg mladog umjetnika mu dodjeljuje ULUPUH 2009. godine.

Dobitnik je dvije diskografske nagrade Porin; za najbolji videospot Žeđam (2010.) te za najbolje likovno oblikovanje za album Svijet glamura (2012.).

Za debitantski film Guliver (2009.) dobiva posebnu diplomu na Animateci u Ljubljani, na Danima hrvatskog filma osvaja glavnu nagradu Grand Prix i nagradu Oktavijan za najbolji animirani film te nagradu za najbolji kratki film na Libertasu – međunarodnom filmskom festivalu u Dubrovniku.

Za animirano-igrani film Vesla (2012.) dobiva Zlatnu medalju UNICA-e, svjetskog festivala neprofesijskog filma.

Svoje ilustracije izlaže na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i svijetu, među kojima je i Biennale ilustracije u Bratislavi i Zagrebu, First Imam Ali International Painting Symposium održanom u Teheranu 2007, te selekcija BIB u Japanu, a 2017 otvara veliku izložbu “Vjetrove sjene”.

U Galeriji Kolvičevi dvori kao rezultat osvojenog Grand prix na 6. hrvatskom biennalu ilustracije – 2016.

Godine 2012. upisan je na Časnu listu IBBYja (International Board on Books for Young People Honour List), a 2009. ULUPUH mu dodjeljuje nagradu za najboljeg mladog umjetnika i doprinos ugledu ULUPUHa. Od 2017.

U suradnji sa Muzejem turopolja kao umjetnički direktor oblikuje “Perunfest” festival zaboravljenih narodnih priča i predaja. Festival okuplja umjetnike, preformere i stručnjake koje se bave legendama i mitovima koje u izravnnoj interakciji prezentiraju publici. Pritom istražujući suvremene načine i forme oživljavanja tradicionalnog pripovijedanja i prenošenja neverbalne kulturne baštine novim generacijama.

U suradnji sa izdavačem Spiritosom izdaje slikovnicu “Zlatarevo Zlato” koja postaje najtraženija slikovnica

2018. 2020. izdaje “Moguti – zaboravljeni čuvari turopoljskih lugova” kojom osniva, u suradnji sa Muzejom turopolja Biblioteku zaboravljenih priča – Perunfest